Mononukleoza – najčešća pitanja roditelja i dijagnostičke dileme pedijatra
25.10.2024
global
0 Comments
Kroz svakodnevnu pedijatrijsku praksu sam uočila da su roditelji vrlo zainteresovani da saznaju više o mononukleozi, kako se prenosi i koje su komplikacije. Pokazuju čak i strah od te bolesti, pre svega zato što imaju nepotpune ili čak pogrešne informacije od poznanika ili sa interneta. Zato je cilj ovog članka da se objasni sve detalje vezane za mononukleozu.
Infektivna mononukleoza je poznata kao bolest prvog poljupca, zato što se ranije smatralo da se prenosi isključivo putem pljuvačke i što se najviše javlja u tinejdžerskom dobu. Uzročnik mononukleoze je Epštajn-Bar virus (EBV) i pokazano je da se pored prenosa putem pljuvačke može preneti i kapljičnim putem, što znači preko govora, kašlja ili kijanja, direktnim kontaktom sa zaraženom osobom i preko zaraženih predmeta kao što su čaše, peškiri ili četkice za zube. Najčešće se javlja kod adolescenata između 15. i 24. godine ali bolest može da se javi i kod mlađe dece kao i kod odraslih. Za mononukleozu je poznato da je niska stopa prenošenja, zbog čega se nikada ne javlja u formi epidemija. Bolest se obično ispoljava sa blagom kliničkom slikom ili asimptomatski i 90% svetske populacije ima antitela na EBV do 35. godine života.
Period inkubacije odn. vreme od kontakta sa EBV do pojave mononukleoze, je obično 4. do 6. nedelja, mada ovaj period može da bude i kraći kod mlađe dece. Karakteristična su 3 simptoma: povišena temperatura, zapaljenje grla i uvećanje limfnih žlezda, najviše na vratu. Pored toga bolest često prati izrazita malaksalost, dete jedva hoda od umora i pospano je. Mogući su i tzv. opšti simptomi kao što su curenje nosa, kašalj, bol u mišićima i noćno znojenje. Retko se može javiti i ospa, verovatno usled upotrebe antibiotika zbog pogrešne dijagnoze. Na pregledu pedijatar vidi zapaljenje grla i uvećanje krajnika koji su često prekriveni sivkastim naslagama, tačkaste promene (petehije) na nepcu, na vratu su toliko uvećane limfne žlezde da se mogu videti i golim okom i bolne su na palpaciju a mogu biti uvećani i jetra i slezina.
Zbog svega navedenog, mononukleoza može da liči na druge bolesti, pre svega na bakterijsko zapaljenje grla i to piogenim streptokokom. Pored toga, bolest sličnu mononukleozi može izazvati citomegalovirus ali sličnu kliničku sliku mogu uzrokovati i drugi virusi i to virusi hepatitisa, adenovirus, rubela virus, HIV ili toksoplazma. S obzirom da se razlikuju terapijske mere, od velike važnosti je postavljanje prave dijagnoze bolesti. Prvo što treba da se uradi je kompletna krvna slika, gde porast broja leukocita, limfocita i monocita, uz uglavnom normalne vrednosti CRP, ukazuju na virusnu infekciju. Da bi bili sigurni da je baš mononukleoza u pitanju, rade se dodatne analize i to antitela IgM i IgG na EBV. Pored toga, zbog eventualnih komplikacija na jetri i slezini se rade biohemijske analize, pre svega određivanje enzima jetre i ultrazvučni pregled stomaka, da bi se odredile dimenzije jetre i slezine.
S obzirom da je mononukleoza virusna bolest, lečenje je simptomatsko, u vidu ublažavanja simptoma bolesti, tako da se detetu primenjuju sprejevi za grlo i analgetici da bi se umanjio bol u grlu i otežano gutanje i veće količine tečnosti zbog moguće dehidratacije. U fazi oporavka od mononukleoze je najvažnije mirovanje, najmanje par nedelja, a posle toga se sledeća 2. do 3. meseca ne preporučuje fizička aktivnost zbog opasnosti od komplikacija. Najčešće komplikacije mononukleoze su opstrukcija disajnih puteva usled uvećanja krajnika i naslaga na krajnicima, zapaljenje jetre (hepatitis) i pucanje (ruptura) slezine, a ređe mogu da se jave zapaljenje srčanog mišića (miokarditis) ili moždanih ovojnica i mozga (meningoencefalitis). Zbog toga pedijatar u toku jednog ili dva meseca od početka pojave simptoma bolesti treba da prati kliničke, imunološke i biohemijske nalaze i da odredi kada će se dete vratiti školskim i sportskim aktivnostima.
Moje dugogodišnje pedijatrijsko iskustvo je da oboleli pacijenti nakon preležane mononukleoze ostaju više meseci u tzv. sekundarnoj imunodeficijenciji, kada su podložniji svim vrstama infekcije. Pored toga, još uvek se ispituje uloga Epštajn-Bar-ovog virusa u nastanku sindroma hroničnog zamora, koji se javlja više godina nakon opsežne virusne infekcije. Dokazano je da u manjem broju slučajeva ovaj virus može dovesti do nastanka nekih autoimunskih bolesti kao što su lupus ili reumatoidni artritis, kao i malignih bolesti u vidu limfoma ili karcinoma.
Doc dr sci med Nevenka Raketić, pedijatar i imunolog,