Streptokok predstavlja grupu bakterija i do sada otkriveno 103 vrste streptokoka. Vrlo je rasprostranjen u prirodi i postoje vrste streptokoka koje nisu patogene nego su deo normalne bakterijske flore ljudskog organizma tzv. mikrobiote. Zanimljivo je da streptokok učestvuje i u stvaranju čuvenog švajcarskog sira ementalera. Sa druge strane, neke vrste streptokoka su patogene za ljude i izazivaju brojne bolesti. Ne postoje tačni epidemiloški podaci koliko osoba godišnje oboli od streptokoknih infekcija, uglavnom se vodi evidencija komplikacija ovih infekcija. Streptokokne infekcije se često mešaju sa stafilokoknim, koji predstavljaju drugu grupu infekcija, sa znatno manje komplikacija. Postoji više klasifikacija streptokoka, ali najviše korišćena je ona gde se dele u dve velike grupe na osnovu osobina u medijumu krvnog agara, da li smanjuju nivo hemoglobina (alfa-hemolitička grupa) ili vrše hemolizu, odn. potpuno uništavanje eritrocita (beta-hemolitička grupa).
U grupi alfa-hemolitičkih streptokoka je Streptococcus viridans koji može izazvati zapaljenje unutrašnjeg sloja srca (endokarditis), najčešće kao posledica bolesti zuba ili stomatoloških intervencija. Za nas je najinteresantniji Streptococcus pneumoniae ili kako se drugačije naziva pneumokok. Ovaj streptokok najčešće izaziva zapaljenje uva (otitis) ili zapaljenje sinusa (sinuzitis). U slučaju invazivnih formi bolesti, kada uzročnik ulazi u cirkulaciju i bolest se širi na mnoge organe i tkiva, pneumokok može izazivati zapaljenje pluća ili pneumoniju, po čemu je i dobio ime, ali i zapaljenje moždane ovojnice (meningitis) ili zapaljenje trbušne maramice (peritonitis). Na invazivne forme pneumokone bolesti su posebno osetljiva deca mlađa od 6. meseci, osobe starije od 75. godina ili osobe koje imaju oslabljen imunski sistem.
Karakteristika druge grupe streptokoka, beta-hemolitičke grupe, je da luči enzim streptolizin koji vrši uništavanje eritrocita i ova grupa je podeljena u različite podgrupe sa početnim slovom u imenu. U grupi A se nalazi najpoznatiji predstavnik streptokoka pod nazivom Streptococcus pyogenes ili piogeni streptokok koji izaziva zapaljenje grla (faringitis), često praćen gnojnim sadržajem na krajnicima (tonzilitis), zbog čega nosi takvo ime. Ovaj streptokok je čest kod dece i zapaljenje grla i krajnika može da bude praćeno ospom na koži koja se naziva šarlah. Pored toga, piogeni streptokok može da izazove zapaljenje delova kože i to površinskih slojeva kože (impetigo) ili dubljih slojeva kože (celulitis), koji ima retku tešku formu erizipelas. Ova bakterija u većini slučajeva bude eliminisana iz organizma uz primenu antibiotika, ali postoje i komplikacije kada streptokok ulazi u krvotok (bakterijemija), širi ce po celom organizmu i može imati fatalni ishod, tako da se procenjuje se da je uzročnik preko 500 000 smrtnih slučajeva godišnje. Takođe, ukoliko se ne leči na vreme, piogeni streptokok može izazvati bolest koja se zove reumatska groznica, gde istovremeno postoji zapaljenje zglobova, srčanih zalistaka i bubrega. Dobra vest je da je ova bolest gotovo iskorenjena, zato što se u većini slučajeva odmah prepoznaje streptokokna infekcija i uvodi se antibiotska terapija.
U grupi B beta hemolitičkih streptokoka se nalazi Streptococcus agalactiae, veoma opasna bakterija koja uzrokuje pneumoniju i meningitis kod novorođenčadi i kod starijih osoba. Ova vrsta bakterija je najčešći uzročnik meningitisa kod dece uzrasta do 3. meseca, kao i prevremenog pucanja vodenjaka kod trudnica i širenja infekcije na fetus. S obzirom da se može izolovati u vaginalnom sekretu, kod žena može dovesti do vaginitisa ili urinarne infekcije. U grupi C, F, G i H se nalaze streptokoke koje izazivaju uglavnom bolesti životinja, dok se grupa D streptokoka naziva enterokok i izazivaju bolesti digestivnog i urinarnog trakta.
Streptokokne infekcije respiratornih puteva se javljaju u detinjstvu, prvo oko 6. godine i kasnije oko 13. godine, uglavnom u zimskom periodu. Najčešće se javljaju gnojne angine kao posledica piogenog streptokoka ili zapaljenja uva uzrokovanog pneumokokom. Mogu da se jave samostalno ili nakon virusne infekcije koja oštećuje epitel respiratornog trakta. Kod mlađe dece se često javljaju streptokokne infekcije kože, posebno leti. Streptokone infekcije mogu da budu jako učestale u detinjstvu, ali kasnije u toku života osoba razvije imunitet u vidu protektivnih IgG antitela koje štite od mnogih streptokoknih infekcija.
Kako streptokoke izazivaju infekciju? Tako što se šire sa obolele osobe kapljičnim putem odn. preko govora, kijanja ili kašlja. Pneumokok je jako nestabilan u spoljnoj sredini, tako da je za širenje infekcije neophodan direktan kontakt sa osobe na osobu. Postoje osobe koje nemaju simptome bolesti ali u brisevima se izoluju streptokoke i takve osobe se nazivaju kliconoše. Oko 5 do 15 odsto ljudi nosi piogeni streptokok u grlu i nosu, dok oko 20 do 40 odsto nosi pneumokok. I dalje je kontroverzno pitanje šta raditi sa kliconošama, da li lečiti ovakve osobe i da li je broj bakterija dovoljan da šire infekciju.
Imunski sistem pokušava tokom celog života da se bori protiv streptokokne infekcije. Prva linija odbrane je mikrobiota, koja se nalazi u celom organizmu, kao i epitel respiratornog sistema, koji svojim pokretima (mukocilijarni klirens) pokušava da odstrani streptokoke Fagociti kao što su makrofage, pokušavaju da izvedu proces fagocitoze, odn. da progutaju i obrade streptokok. Sa druge strane, neke vrste streptokoka, kao što je pneumokok imaju polisahardinu membranu kojom se štite od fagocitoze. Takođe piogeni streptokok u svojoj membrani ima M protein koji ga štiti od fagocitize, kao i antigene slične antigenima normalnog tkiva domaćina (molekularna mimikrija) i imunski sistem ih ne prepoznaje kao strane agense. Na sreću, postoje i drugi mehanizmi imunskog sistema, tako što T limfociti luče materije koje oštećuju membranu a time i funkciju streptokoka, kao i B limfociti koji stvaraju antitela koja blokiraju streptokoke i to IgA antitela u respiratornom traktu i IgG antitela u cirkulaciji.
Dijagnoza streptokokne infekcije se uglavnom ne postavlja pregledom, zato što simptomi bolesti liče na ostale infekcije, posebno virusne. Standardna procedura za otkivanje streptokoka su brisevi grla i nosa, gde se rezultati očitavaju za 48h. Veoma je važno odrediti koncentraciju streptokoka, zato što mali broj, do 15%, obično ne zahteva terapiju, nego su te osobe kliconoše. Na osnovu izolacije vrste streptokoka se određuje antibiogram kao spisak antibiotika na koje je streptokok osetljiv. Samo ako se sumnja na beta hemolitički streptokok grupe A (piogeni streptokok) može se raditi tzv. brzi strep test, gde su rezultati gotovi za oko 10 min. U težim slučajevima, kada se streptokok proširio u cirkulaciju, radi se ispitivanje iz krvi (hemokultura) ili iz likvora u slučajevima kada se sumnja na meningitis.
Lečenje se sprovodi antibiotskom terapijom, gde je lek izbora penicilin. Terapija streptokoknog faringitsa se sprovodi 10. dana, kod pnemonije do 14. dana. a ukoliko postoje komplikacije ili je reč o invazivnoj formi bolesti, neophodna je hospitalizacija, intravenska primena antibiotika i praćenje bolesnika. Ukoliko se bolest manifestuje samo na koži, primenjuju se antibiotske masti ili kreme. Retka forma streptokokne infekcije može biti tzv. nekrotizirajući fascitis, gde dolazi do propadanja tkiva i u sklopu lečenja se hirurškim putem mora odstraniti obolelo tkivo. U slučaju alergije na penicilinske preparate, spovodi se terapija iz druge grupe antibiotika, makrolida, gde se obično koristi eritromicin. Na neke antibiotike su streptokoke razvile rezistenciju, odn. određeni lekovi ne deluju na razmnožavanje streptokoka i širenje bolesti. Tako su neke vrste pneumokoka razvile rezistenciju na tetraciklinske antibiotike, dok je enterokok razvio rezistenciju na glikopeptide, posebno na vankomicin, kao i na nove generacije cefalosporina, zbog čega treba voditi računa oko izbora terapije.
Jedno od rešenja za borbu protiv rezistencije streptokoka je vakcinacija. I dalje je u fazi istraživanja vakcina protiv piogenog streptokoka. Za razliku od toga, vakcina protiv pneumokoka se primenjuje poslednjih 20 godina kod nas i u svetu i znatno je smanjila oboljevanje od invazivne forme pneumokokne bolesti. Na tržištu postoje dve vakcine, protiv 10 i protiv 13 sojeva pneumokoka koji izazivaju komplikacije. Ova vakcina je u sklopu obaveznog Kalendara vakcinacije Srbije za decu koja su rođena posle 01. januara 2018. godine i daje se u prvih šest meseci u 3 doze, zajedno s petovalentnom vakcinom i godinu dana kasnije se izvodi revakcinacija. U kasnijem uzrastu se vakcinacija vrši prema određenim rasporedima, posle druge godine samo u jednoj dozi, kao i kod odraslih. Interesantno je da ne postoji više gornja granica do kada treba da se primenjuje pneumokona vakcina, čak se preporučuje osobama starijim od 65. godina. Vakcina štiti samo od invazivnih formi bolesti, ali ne može se napraviti protiv svih sojeva pneumokoka.